Patrijaršijska Vinarija, Sremski Karlovci

Patrijaršijiski podrumi u Sremskim Karlovcima su nastavljači i baštinici znanja i umeća pravljenja vina koje je negovano vekovima. Podrumi se nalaze u Starom dvoru, a vinogradi se nalaze u okolini fruškogorskog mesta. Zbog svojih prirodnih lepota, istorijskih tradicija i kulturnih znamenitosti Sremski Karlovci očaraju svakog posetioca već od prvog trenutka. Patrijaršijski podrumi čuvaju, kao i nekada davno, vrhunska vina: Patrijaršijsko crno, Patrijaršijsko belo, a tu su i dezernta vina od kojih je svaako najpoznatiji bermet. Naravno, vino se proizvodi i za bogoslužbene svrhe, kao evharistijski dar, jer od svih dela ljudskih ruku za nastanak hleba i vina treba uložiti najviše truda.

Vinarska tradicija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi potiče od njenog osnivanja i prvog poglavara Svetog Save Nemanjića. Arhiepiskoh Sava je oko 1230. zaključio ugovor sa svetogorskim Protatom o međama hilandarskog vinograda. Kamene međaše Sava je lično nadgedao i postavljao. „Lično se saglašavam i s time da, čim pomenuto mesto bude preuređeno za vinograd, ja i moja strana držim u posedu i gospodarim ovim vinogradom nepokolebljivo, neuznemiravano i neopozivo sve dok među živima budem boravio, a po završetku moga života jednu polovinu vinograda zaveštavam mojoj keliji koja je posvećena prepodobnom ocu našem Savi i nalazi se u blizini Kareje, a koju sam ja iz temelja podigao, a drugu pak polovinu sabornoj crkvi karejskoj…”, bila je volja i zaveštanje Svetog Save na konkretnom primeru.

Sremski Karlovci, grad severoistočno od osnovnog masiva Fruške gore nedaleko od Dunava, jeste mesto sa važnim istorijskim tradicijama i bogatim kulturnim i duhovnim nasleđem. Zbog svog geografskog položaja, jer se nalazi na putu od Srednje ka Jugoistočnoj Evropi, od Beča ka Carigradu, imali su važno mesto u svakom stoleću novovekovne srpske istorije. Sremski Karlovci su udaljeni 57 kilometara od Beograda, a svega 12 kilometara od Novog Sada. U njemu je bilo smešteo administrativno sedište Karlovačke mitropolije, crkvene jedinice koja je okupljala Srbe u Habzburškoj monarhiji (Austro-Ugarskoj). U političko i kulturnom životu srpskog naroda severno od Save i Dunava Sremski Karlovci suzauzimali naiistaknutije mesto. U ovoj varoši se, zahvaljujući prirodnim pogodnostima razvila i vinogradarska delatnost, još više usavršavana pod sveštenim okriljem Srpske pravoslavne crkve.

Fruška gora je Bogom dano fizičko-geografsko podneblje za vinogradarstvo. Vino je u Sremskim Karlovcima imalo i posebnu ulogu, naručito u bogoslužbenom životu Sremskih Karlovaca kao crkvenog centra.

Bibliotekar ugarskog kralja Matije Korvina (1458-1490) Galeoti (Galeoti), čovek od ukusa i vodeći naučnik u svojoj sredini XVI veka, zapisao je posle degustacije sremskog vina da „sličnog nema na čitavoj zemlji“.

Geografska preimućstva Sremskih Karlovaca u pogledu vinogradarskog uzgoja ističe putopisac Anton Vrančić koji je proputovao pored grada 1553. i 1557 godine i koji kaže da su Sremski Karlovci „premda pali brojem kuća i stanovnika, od svih okolnih gradova srazmerno najmanje oštećeni, a najviše naseljeni, imaju obilna polja i vinograde, a sremsko vino je od starine na glasu, dok je u drugim mestima vinogradarstvo zanemareno“. Putopisac Hans Levenklau (Lowenklaw), pratilac kneza Lihtenštajna na putu u Carigrad 1584, ističe da su Karlovci većinom naseljeni hrišćanima i mesto „gde rađa dobro vino“. Iste godine (1584), kroz Karlovce prolazi i Melhior Bezolt (Melchior Besolt) koji svoj boravak pamti jer na putu od eča njegova grupa „nije pila boljega vina“, odnosno da su Karlovci mesto „gde rađa dobro vino često i lepe bolje“. Maksimilijan Prandšteter (Maximilian Prandstetter) pominje da su mu Raci, tj. Srbi dali tri velika bureta vina i mnogo životnih namirnica na putu za Carigrad 1608. godine jer kod Karlovaca „ima mnogo vinograda i dobra vina“. U to vreme poeziju piše Poljak Janko Kohanovski u čijim je stihovima „sremsko vino“ na jednom mestu metafora za obilje i raskoš. Sve ovo pokazuje da je sremsko, a tako i vino iz Sremskih Karlovaca izašlo na dobar glas širom Srednje Evrope krajem XVI i početkom XVII veka.

Patrijarh Arsenije  IV Jovanović Šakabenta (1737-1748) je uz južno krilo nove Arhiepiskopsko-mitropolitske rezidencije podigao kapelu posvećenu Sv. Trifunu. Gradnja je trajala od 1740-1742. godine, a ploča koja je svedočanstvo podizanja hrama nalazi se danas u ulaznom holu Starog dvora, s obzirom da je kapela stradala u požaru 1788. godine. Sama činjenica da je crkvica bila posvećena svetitelju zaštitniku vinogradara dovoljno pokazuje koliko je proizvodnja i prodaja vina bila prisutna u ekonomiji stanovništva Sremskih Karlovaca i koliko je Srpska pravoslavna crkva o njoj brinula.

Vinarstvo i vinogradarstvo se u Karlovačkoj mitropoliji negovalo sa posebnom pažnjom. Evropske tehnološke napretke su pratili, usvajali i o njima pisali crkveni zvaničnici i delatnici.

Krajem XVIII veka dolazi do zastoja u ekonomskom životu, pa tako i u vinogradarstvu Sremskih Karlovaca. Uzroci su bili različiti, najpre požar 1799. godine koji je progutao Gornji kraj u kome su živeli najimućniji meštani, a te godine je i led potukao karlovačke vinograde. Godine 1801. jako nevreme pogodilo je varoš, ciklon je poskidao krovove, a obilna kiša je napunila podrume. Šteta u vinogradima je bila ogromna. Izvoz vina su omeli ratovi Austrije i Napoleona, a jedino je u to vreme Karođorđeva Srbija uvozila vino i rakiju iz Srema.

Prokopije Bolić (+1818), arhimandrit manastira Rakovica na Fruškoj gori dao je, posle Orfelina još potpuniji vinogradarski priručnik. I on je uradio kompilaciju, prevedenu sa latinskog jezika tadašnjih francuskih inologa opata Rozijera, grofa (hemičara) Šaptala i akademskog vinoslavca Paramantijera.

Rakovački arhimandrit ističe da je klima u Sremu i Slavoniji veoma povoljna, zato što je tamo „nebo nakonjenije“ na sredini između najhladnijeg i najtoplijeg. „I doista u Sremu takvo vino rađa, koje je po dobrobiti svojoj i po održivosti (postojanstvu), po dugom trajanju, izvanrednom ukusu, po osobitom mirisu i veoma lepom svome izgledu u stara vremena veoma slavno i poznato bilo…“. Do Mohačke bitke 1526. godine imalo je prednost nad tokajskim vinom i „za najbolje i najblagorodnije čitavog ovog predela držano bilo“.

Filoksera, bolest evropskih vinograda druge polovine XIX veka, počela je da napada i fruskogorske vinograde. 1881. godine. Kada su prošli njeni smrtonosni talasi za vinovu lozu otpočelo je obnavljanje vinogradarskih kultura i to na osnovu tzv „amerikanske podloge“, prenošenjem novih sorti grožđa koje su na Stari kontinent donete iz svojih prekookeanskih postojbina. U Sremskim Karlovcima dosšlo je do promene u zastupljenosti vrsta grožđa – crna vina postala su manje zastupljena nego bela. Došlo je i do smanjenja količine proizvedenog vina, od 120 000 akova krajem XVIII veka u toku plodne godine na 80 000 akova vina krajem XIX veka u boljoj godini. Činjeni su i napori da se obnovi vinogradarska delatnost u Sremu i šire. Teorijska znanja sakuplja Jovan Živković, profesor Karlovačke bogoslovije koje je početkom XX veka uradio sistematične priručnike za Vinogradarstvo i Podrumarstvo.

Iz Karlovačkih podruma stigla su pića za potrebe svečanosti ustoličenja patrijarha Dimitrija, prvog poglavara ujedinjene Srpske pravoslavne crkve. Ta svečanost je održana u Peći 1924. godine, a detaljnije se zna o vrstama i količinama služenog vina: 1 000 flaša dezertnog vina (karlovački bermet), 10 hektolitara belog, 5 hektolitara crnog vina, 500 flaša šampanja i 100 litara rakije.

Share:

Author: Discover Srem

Discover Srem platforma kreirana je iz želje da se na najbolji mogući način promoviše prirodne lepote Srema, njegov istorijski i kulturološki značaj, destinacije koje posećujemo i da kao takva objedini turistički potencijal regiona. Zato što volimo Srem!